Uspon pametnih telefona otvorio je čitav novi svijet mogućnosti. Ne samo da su dobri za to da ostanemo u kontaktu sa prijateljem na drugom kraju sveta, već ih koristimo za bukvalno sve što nam padne na pamet da možemo sa njima raditi: za e-mail, surfovanje internetom, Twitter, Facebook, GPS aplikacije ili pak za informacije o vremenu, igrice, pravljenje fotografija, pametni telefoni su nevjerovatno praktični.
Istraživači iz oblasti komunikologije kažu da je telefonska komunikacija postala veoma bitan deo socijalne povezanosti, pogotovo kod mladih. Biti u kontaktu, predstavlja stvaranje tzv. „psihološkog komšiluka“ koji se sastoji od svih osoba u našem životu do kojih možemo doći jednim telefonskim pozivom. Pametni telefoni doveli su takođe, do potupnog oslobađanja od fiksnih telefona koje je prethodna generacija koristila.
Ali, šta se dešava kada osobu zavisnu od telefona odvojimo od njega? Kako podnosimo gubitak mogućnosti da komuniciramo sa spoljnim svijetom? Istraživanje koje se bavilo otkrivanjem psiholoških efekata odvajanja od telefona pokazalo je da pojedini korisnici postaju anksiozni kada im se telefon oduzme čak i na kratak vremenski period. Ovakva emocionalna reakcija jasno ukazuje na to da osobe koje stalno koriste telefon razvijaju psihološku zavisnost koja može preći u bolest ako dostigne neke ekstremne vrijednosti.
Efekat zavisnosti nije ograničen samo na emocije. Sudeći po Džejmsu Harkinu, autoru knjige „Mobilizacija: porast društvenog interesa za mobilnu tehnologiju“, mobilni telefoni „imaju funkciju utješnog objekta, predstavljaju lijek za neprijatni spoljašnji svijet“ i u pravom smislu te riječi postaju produženi dijelovi nas samih, „poput pupčane vrpce koja povezuje naše tijelo sa informacijama“. Kada pogledamo podatak da mladi odrasli (između 18 i 24 godina) u prosjeku pošalju oko 100 SMS poruka dnevno, a svoj telefon provjere čak 60 puta, sve postaje kristalno jasno. Pošto većina koristi svoj telefon i kao budilnik, on često stoji ispod jastuka ili na noćnoj komodi tako da nam je dostupan u svakom trenutku.
Vezanost za telefon dolazi iz straha da ćemo propustiti neki bitan poziv, poruku ili jednostavno da ćemo ostatiti bez informacija o spoljnom svijetu. Konstantna potreba da provjeravamo poruke i društvene mreže poput Facebook-a i Twitter-a stvorili su novi vid socijalne anksioznosti, koja se naziva FOMO (Fear of missing out) odnosno strah da ćemo biti izostavljeni. Definiše se kao „strah, briga i anksioznost koju ljudi osjećaju vezano za gubitak kontakta sa osobama, događajima, dešavanjima i izostavljanje iz razgovora koji se dešava u njihovim socijalnim krugovima“. Ovo je opšti oblik anksioznosti koja se javlja kada nismo online odnosno „na vezi“.
Postoji još jedan termin kojim se takođe označava strah da ćemo ostati bez kontakta mobilnim telefonom – nomofobija (fobija od gubitka mobilnog telefona). Ovaj novi sindrom je pomoćno objašnjenje anksioznosti koju ljudi zavisni od kontakta sa ostatkom sveta preko tehnologije, osećaju kada ostanu bez tog kontakta za bilo koje vreme.
Teorija koja pokušava da objasni zašto su strah od izostavljanja i nomofobija toliko česti, poznata je kao Teorija o produženom selfu, akademika Rasela Belka. Ona kaže da naša imovina, svesno ili nesvesno, postaje proudžetak nas samih. Kao što svoju ruku ili nogu doživljavamo kao produžetak sopstvenog tela, isti je slučaj i sa imovinom poput automobila, kuće i mobilnog telefona. Iz toga sledi da gubitak ove imovine, bilo privremeno ili ne, može izazvati osećaj praznine i gubitka, poput onog koji bismo osetili kada bismo ostali bez nekog dela tela. Za neke ljude gubitak pametnog telefona može izazvati osećaj kao da su izgubili deo sebe.
MISLIONICA 