Naučena bespomoćnost i naučeni optimizam

Ponekad u ranom djetinjstvu doživljavamo neprijatna iskustva i to u porodici. Ako dijete ima nervozne roditelje koji ga kažnjavaju za svaku sitnicu, ono će mijenjati svoje ponašanje pokušavajući im ugoditi. Medjutim ako svaki put bude kažnjeno, odustaće od pokušaja da išta promijeni. Zaključiće da kazna slijedi šta god dijete uradi I da se trud ne isplati. Pojavu da čovjek zaključi kako ništa ne može izmijeniti koliko se god  trudio, psiholozi nazivaju naučena bespomoćnost. Otkrio ju je sa svojim saradnicima američki psiholog Martin Seligman.

Još dok je Seligman bio srednjoškolac, njegov je otac doživio niz moždanih udara koji su ga učinili paralizovanim do kraja života. Posmatranje oca kako tone u tjelesnu i emocionalnu bespomoćnost usmjerilo je Seligmanova buduća istraživanja. Njegov očaj podstaknuo je moju snagu, napisao je jednom

rat-152162__340

Kao student psihologije, Seligman je učestvovao je u sprovođenju eksperimenata kojima je otkriveno da miševi ne žele jesti na mjestu gdje su prethodno doživjeli šok ili traumu. Posmatrajući ovu pojavu Seligman je zaključio da su i miševi, poput njegovog oca, naučili biti bespomoćni!

Ideju da se životinje mogu naučiti ponašati  bespomoćno, Seligman je dokazao sljedećim eksperimentom:

 

 

Konstruisana su dva tipa kaveza za pse u kojima su psi dobijali elektrošokove. To je bezopasno, ali vrlo neugodno iskustvo koje pas pokušava izbjeći pod svaku cijenu. Jedna vrsta kaveza bila je napravljena tako da pas taj elektrošok nikako nije mogao izbjeći bez obzira što preduzimao. Drugi tip kaveza bio je takav da je pas mogao pronaći dio kaveza u kojem nije bilo elektrošoka. Psi su bili podijeljeni u dvije skupine. Jedna skupina je stalno dobijala neizbježne elektrošokove, dok je druga bila u kavezima gdje  su se elektrošokovi mogli izbjeći. Tako su jedni naučili da u neugodnoj situaciji ne mogu ništa preduzeti i da su bespomoćni (naučena bespomoćnost), dok su drugi naučili da mogu promijeniti neugodnu situaciju – ako nešto preduzmu.

Nakon toga sproveden je drugi dio eksperimenta. Ovaj put svi su psi stavljani u isti tip kaveza u kojem se elektrošok mogao izbjeći preskakanjem jedne prepreke. Seligman je uočio da su psi iz druge skupine vrlo brzo otkrili kako izbjeći elektrošok. Oni su bjesomučno trčali po kavezu dok slučajno nisu otkrili da treba preskočiti prepreku. Nakon toga svaki put im je trebalo sve manje vremena dok konačno nisu bez problema izbjegavali svaki elektrošok.

Psi iz prve skupine prenijeli su svoju naučenu bespomoćnost i u novu situaciju. U početku bi i oni trčali, no ubrzo bi odustali, legli na pod i počeli cviliti. Negativna očekivanja potpuno su blokirala njihovo ponašanje. Eksperimentator im je pokušao pomoći i domamiti ih na drugu stranu prepreke hranom, ali ništa nije pomoglo. Takvo ponašanje pokazivale su dvije trećine od ukupnog broja pasa u ovoj situaciji.

Dakle, sljedeći put kad se nađete pred problemom za koji vam se čini da ga ne možete riješiti, sjetite se Seligmanovih pasa – onih iz prve skupine. I oni su vjerovali da rješenja nema, a rješenje je bilo nadohvat ruke! Kao i bespomoćnost, i optimizam se može naučiti. Kako?

Pesimisti vjeruju kako neće uspjeti riješiti problem koji je pred njima i kako će se dogoditi sve najgore. Optimisti, s druge strane, vjeruju upravo suprotno! Sigurni su da će problem riješiti i da će sve ispasti dobro!  Jesmo li optimista ili pesimista zavisi najviše o tome kako shvatamo i tumačimo događaje u vlastitom životu.

Advertisements

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се / Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се / Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се / Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се / Промени )

Повезивање са %s