Patite li od “sindroma pomaganja drugima”?

Koliko god željeli pomoći dragim osobama da prebrode teške situacije, budu bolji, uspješniji, ostvare svoje želje i ciljeve… moramo imati na umu da mi nismo odgovorni za sreću drugih ljudi.

Mi ih možemo podržati, u skladu s našim mogućnostima, da ostvare ono što žele i da budu bolji, ali oni moraju odlučiti da to žele i da su voljni poduzeti sve što je potrebno da to i ostvare.

Nerijetko se dogodi da se ljudi dok ne dotaknu “dno” i ne nađu se u dubokoj krizi nemaju snage, volje, odlučnosti, hrabrosti ili želje da naprave neku radikalnu promjenu u životu koja će im pomoći da žive kvalitetnijim životom i budu sretniji.

Ako konstantno ljude oko nas “spašavamo” da ne upadnu u krizu, možda im oduzimamo priliku da se promijene i budu dugoročno sretniji.

Pomoć koja nije tražena je kao neželjeni gost na vratima

Vjerovatno vam se dogodilo da ste dali savjete koje ljude nisu poslušali, nekome uplatili putovanje, radionicu, kurs na koje ta osoba iz ovog ili onog razloga nije otišla, nekome dali besplatne propusnice za zanimljiv događaj koji ta osoba nije posjetila.

Kako ste se nakon toga osjećali? Vjerovtno frustrirano jer ta osoba nije cijenila i nije iskoristila resurse koje ste joj dali.

Ljudi po pravilu ne cijene stvari za koje se nisu potrudili da ih dobiju, tako da ponuđeni savjet ili besplatna usluga često nemaju vrijednost u očima drugih ljudi koliku bi imala da su se morali potruditi, ako ne u odvajanju novca za isto, barem da upitaju i da izraze interes.

Ako imate nešto što biste voljeli nekome dati, što smatrate da bi im bilo od pomoći, bilo da je riječ o davanju savjeta ili o nekoj propusnici, tečaju, putovanju… umjesto da “nudite” osobi, ostavite joj prostora da zatraži sama.

Na primjer , umjesto:

  • A “Imam karte za besplatno putovanje ili koncert  za tebe/hoćeš li ići/želim da ti odeš…”

Recite:

  • B “Imam karte za besplatno putovanje/koncert… Razmišljam koga da povedem/kome bih mogao dati/ko ih je zaslužio…”

U slučaju A, osoba vrlo vjerovatno neće baš cijeniti uslugu, čak i ako se odluči da je iskoristi. Možda ćete čak i dobiti odgovor tipa: “Hvala ti, ali ne znam hoću li imati vremena za to”.

U slučaju B ako osoba nije zainteresovana, pravit će se da “nije čula” što ste govorili, započet će razgovor na drugu temu ili vam pak početi predlagati koga biste mogli povesti.

Ako je osoba veoma zainteresovana za ono što joj planirate dati, onda će se morati malo “potruditi”, bilo da vas direktno upita: “Pa, znaš, ako nemaš nikoga u planu, možeš povesti mene/dati karte meni…”

Ili da vam indirektno “da do znanja” da je zainteresovana:

  • B: “Ja sam već dugo željela upisati taj kurs/otići na to putovanje…”

Nakon što je osoba sama izrazila želju, mnogo je veća vjerovatnost da datu priliku neće propustiti.

Isto vrijedi i za davanje savjeta. Umjesto savjetovanja bez da ste prethodno upitani:

  • “Znaš, možeš napraviti X, Y, Z…”

Recite:

  • “Ako ti bude trebao savjet ili bi volio/ljela čuti moje mišljenje, možeš mi se obratiti/tu sam za tebe/osjećaj se slobodnim/om da razgovaraš sa mnom…”

Umjesto:

  • “Ja ću ti pomoći…”

Recite:

  • “Ako ti treba pomoć s engleskim jezikom/računarom… možeš mi se obratiti.”

Time ste ostavili osobi prostora da vas upita za pomoć ako i kada bude željela i time se “kreditira” kod vas.

Pomoć nije što i učinjena usluga

Pomaganje drugima podrazumijeva nesebičnu pomoć: dajete nešto nekoj osobi i ne očekujete ništa zauzvrat, dakle pomažete nekome jer vam je stalo do te osobe ili zato što se zbog toga dobro osjećate.

Od osobe kojoj ste pomogli ne očekujete da ona to isto učini za vas, kao što od prosjaka ne očekujete da će vam jedan dan vratiti milostinju koju ste mu dali.

S druge strane, ako od osobe kojoj ste “pomogli” očekujete da ona za vas jednog dana učini isto što ste vi za nju danas, onda to nije pomoć, već učinjena usluga!

Usluga nikada nije besplatna i zahtijeva protuuslugu. Često vežemo riječ “usluga” za profesionalni vokabular, no ta riječ podrazumijeva sve učinjeno za što tražimo neku vrstu “naknade” nekada kasnije.

Princip uzajamnog poštovanja i uzajamnog davanja utkan je u svakodnevne običaje i pravila interakcije s ljudima. Tako, ako idete nekome u posjetu, na proslavu, bolnički obilazak, “red” je nešto ponijeti.

Kada ista osoba dođe vama istim povodom, red je da ona donese nešto vama. Ako ste vi platili račun za kavu danas, nepisano je pravilo da će druga osoba drugi puta “častiti”.

Kada pomažemo, bilo da se radi o uslugama, odvojenom vremenu, poklonu, novcu, savjetovanju (bez da očekujemo da će druga osoba vratiti učinjeno) važno je ne davati više od onoga što možemo “prežaliti” i da ne izigravamo Majku Terezu ili Superman­a.

Dakle, pomagati treba u skladu sa svojim mogućnostima, jer ćemo u protivnom odmagati sebi.

Kada činimo uslugu (očekujemo da će druga osoba jednog dana učiniti isto za nas) trebamo postaviti granice i izraziti svoja očekivanja (barem dok dotičnu osobu ne upoznamo dovoljno):

  • “Zamijenit ću te ovaj vikend na poslu, ali isto očekujem od tebe kada će mi trebati”
  • “Danas ja častim, ti možeš platiti sljedeći put.”
  • “Vjerujem da ako se ja nađem u istoj situaciji, da bi ti učinio/la isto za mene”

Na ovaj način zaštitit ćemo se od “parazitskih odnosa“, odnosno ljudi koji stalno od drugih nešto traže, uzimaju ili primaju, a kada oni trebaju nešto za tog nekoga učiniti “nisu dostupni”.

Kada takvim ljudima jasno kažemo da su nam “dužni” vratiti uslugu, počet će nas “izbjegavati”. Oni koji se s nama nastave družiti… oni su prošli “test”.

Advertisements

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се / Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се / Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се / Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се / Промени )

Повезивање са %s