Anksioznost i srčani napadi

Februar 2008 – Istraživanje sa Univerziteta u Južnoj Kaliforniji u Los Anđelesu objavljeno u časopisu Američkog koledža za kardiologiju govori o tome da dugogodišnja anksioznost značajno povećava rizik od srčanog udara kod muškaraca, čak i kada su i drugi faktori rizika uzeti u obzir.
Biing-Jiun Šen, profesor psihologije navodi:

Ovo istraživanje nam govori da se srčane smetnje  ne mogu samo objasniti krvnim pritiskom, gojaznošću, holesterolom, starosti, pušenjem cigareta, nivoom šećera u krvi i drugih kardiovaskularnih faktora rizika. Naime, ovi psihološki faktori su važni u predviđanju rizika od srčanih oboljenja, ali anksioznost je jedinstvena pojava. Tako nam istraživanje pokazuje da stariji muškarci sa konstantnom anksioznošću imaju povećan rizik od srčanog udara i nakon njihovog nivoa depresije, ljutnje, neprijateljstva i tip a ponašanje se smatra.

Istraživači su analizirali podatke iz 735 učesnika u Normativnoj Studiji Starenja (Normative Aging Study), dizajniranoj za procjenu medicinskih i psiholoških promjena u vezi sa starenjem među grupom u početku zdravih muškaraca. Svaki je završio prvu procjenu  1986 godine i bio je u dobrom kardiovaskularnog zdravlja u to vrijeme. Učesnici su bili praćeni svake tri godine u prosjeku 12 godina.

model-589219__340

U ovoj studiji istraživači su testirali četiri mjere anksioznosti:

Psihasteniju – previsoke sumnje, opsesivne misli i iracionalni prinude;

Socijalnu introverziju – anksioznost, nesigurnost, i nelagodnost u međuljudskim i društvenim situacijama;

Fobije – pretjerani strahovi ili strahovi o životinjama, situacijama ili objektima;

Manifestna anksioznost – tendencija da iskusi napetost i fizičko uzbuđenje u stresnim situacijama.
Neprijateljstvo, ljutnja, ponašanje tipa A, depresija i negativne emocije su posebno testirani. Učesnici su takođe popunjavali upitnike o zdravstvenim navikama kao što su pušenje, konzumiranje alkohola i način ishrane. Istraživači su otkrili da oni koji su testirani na bilo kojoj od četiri skale anksioznosti, kao I oni gdje su sve četiri skale kombinovane suočeni su sa povećanim rizikom od srčanog udara od oko 30 do 40 procenata. Oni sa višim nivoima anksioznosti imaju još veći rizik. Ovo je važilo i posle korekcije za standardne kardiovaskularne faktore rizika, zdravstvene navike i negativne psihološke i osobine ličnosti. Za dalja istraživanja je potrebno uporediti ove nalaze kod žena.

Biing-Jiun Šen komentariše:

Dobra stvar u vezi anksioznosti je da je to poremećaj koji spade u grupu poremaćaja što imaju povoljne ishode ukoiko se osoba odluči za liječenje. Ako je neko visoko anksiozan, ako pati od napada panike, ima socijalnu fobiju ili stalnu brigu – u tom slučaju preporučujemo terapiju. Iako je potrebno više istraživanja, nadamo se da će kroz smanjenje anksioznosti, doći do smanjenja rizika od srčanog udara.

Na osnovu svega prikazanog neophodno je naglasiti da je najbitnije potražiti stručnu pomoć na vrijeme kako bi se eliminisali mogući loši ishodi.

Advertisements

Anoreksija nervoza

Tipična klinička slika počinje željom da se malo oslabi, kako bi se dostigla željena tjelesna težina i kako bi se određeni delovi tela „dotjerali“ dijetom. Dijeta počinje izbjegavanjem hrane koja goji  poput slatkiša, hljeba, tijesta, potom smanjivanjem obroka, redukcijom obroka i biranjem hrane. To dovodi do značajnog gubitka tjelesne težine, ali i ekstremne mršavosti koja ugrožava život. Dijeta je obično praćena preteranim tjelesnim iscrpljivanjem i vježbanjem (aerobik, fitnes, trčanje, hodanje), a često se namjerno izaziva povraćanje ili upotrebljavaju sredstva za ubrzano varenje ili izlučivanje vode iz tijela. Anoreksija nervoza predstavlja restrikciju unosa hrane iz straha od gojaznosti, čak i kada je život ugrožen. Da bi izbjegli dobijanje na telesnoj težini, osobe sa anoreksijom nervozom često drže dijete, povraćaju, koriste laksative, smanjuju unos tečnosti i danonoćno vježbaju. images (8).jpg

Mnoge osobe koje pate od anoreksije nervoze pokazuju pridružene psihičke poremećaje: depresivno raspoloženje, razdražljivost, nesanicu, povlačenje iz društva. Često su zaokupljene mislima koje im se nameću naizgled protiv njihove volje ili prisilnim radnjama, najčešće vezanim za hranu, jelo, izgled tela ili tjelesnu težinu. Ove osobe pate od osećaja neadekvatnosti i jake potrebe da nadziru okolinu, a nedostaje im spontanost, inicijativa i teško izražavaju osjećanja.

Ovaj poremećaj je udružen sa sekundarnim endokrinim i metaboličkim promenama i poremećajem telesnih funkcija. Kod osoba sa ovim poremećajem javlja se nepravilan rad srca, nizak krvni pritisak, nesvestice, gubitak menstruacije, snižena telesna temperatura i nesposobnost da se podnese hladnoća, kosa i nokti postaju lomljivi, kosa pojačano opada, koža je suva, prekrivena nežnim dlačicama, smanjuje se mišićna masa, kosti postaju slabije i sklone prelomima, zglobovi otečeni, zatim nastaje anemija, opstipacija (zatvor), hronična nesanica.

Prema Američkoj Nacionalnoj Organizaciji Poremećaja Ishrane upozoravajući znaci koji bi ukazivali na anoreksiju nervozu bi bili:

  1.  značajan gubitak u tjelesnoj težini (najmanje 15% u odsustvu organskog oboljenja);
  2.  smanjen unos hrane;
  3.  pojava ritualnog ponašanja u toku jela;
  4.  negiranje osećaja gladi;
  5.  pacijent postaje više kritičan i manje tolerantan od drugih;
  6.  ekscesivno vežbanje (hiperaktivnost);
  7.  odabir niskokalorijskih jela;
  8.  smatra da ima prekomernu težinu, iako to nije tačno;
  9.  velika samokontrola u ponašanju;
  10.  ne pokazuju osjećanja.

Prema DSM – IV (DSM-IV, American Psychiatric Association, 1994) anoreksiju je moguće dijagnostifikovati ako su zadovoljeni sledeći uslovi:

1) odbijanje da se održi tjelesna težina na ili iznad minimalne težine za uzrast i visinu (gubitak na težini doveo je do održavanja tjelesne težine na visini manjoj od 85% od očekivane; ili smanjeno dobijanje na težini tokom rasta koje dovodi do telesne težine koja je manja od 85% od očekivane);

2) izuzetan strah od dobijanja na težini i debljanja, čak i u slučaju smanjene težine;

3) poremećen način na koji se doživljava oblik i težina tijela, preterani uticaj oblika i težine tijela na samoprocenjivanje ili odbijanje prihvatanja ozbiljnosti niske tjelesne težine;

4) kod žena u generativnoj dobi, postoji amenoreja, tj. odsutnost najmanje tri menstrualna ciklusa (amenoreja se uzima u obzir ako se menstruacija ponovno uspostavlja jedino uzimanjem hormona, npr. estrogena).

Prema ICD-10 (Međunarodnoj klasifikaciji bolesti) da bi se dijagnostikovala anoreksija nervoza moraju biti zadovoljeni sledeći uslovi:

1) tjelesna težina se održava na najmanje 15% ispod očekivane težine ili je Quetelov indeks tjelesne mase (Q=kg/m²) 17,5 ili niži;

2) gubitak tjelesne težine indukovan je od strane pacijenta putem izbegavanja “hrane koja goji” ili primenom jednog ili više oblika ponašanja kojima se redukuje višak težine – povraćanje, upotreba diuretika, laksativa, preterano vježbanje;

3) poremećaj tjelesne sheme u formi specifične psihopatologije putem koje strah od gojaznosti perzistira kao intruzivna, precenjena ideja i pacijent sebi nameće standarde niske tjelesne težine;

4) difuzni endokrini poremećaj koji uključuje osu hipotalamus-hipofiza-gonade i kod žena se ispoljava amenorejom a kod muškaraca gubitkom seksualnog interesa i potencije (WHO,1994).

 

Postoje dva tipa ovog poremećaja:

  • Restriktivni tip: u toku aktuelne epizode pacijent ne manifestuje bulimične simptome poput samoindukovanog povraćanja, zloupotrebe laksativa ili diuretika,  gubi težinu tako što se strogo ograničava i smanjuje količinu unosa hrane i kalorija, i izlaže se preteranom vježbanju;
  • Bulimični tip: u toku aktuelne epizode pacijent manifestuje bulimične simptome, sklon je prejedanju ili unosu visokokalorične hrane nakon čega izaziva povraćanje ili koristi purgative i laksative. U trećini slučajeva prisutne su epizode prejedanja, nakon kojih obično sledi neki od oblika kompulzivnog ponašanja – vežbanje, povraćanje, upotreba laksativa (Shroff i sar., 2006; Davis & Kaptein, 2006).

Bulimični tip ima mnoge sličnosti sa osobama koje imaju bulimiju. Osobe sa bulimičnim oblikom obično imaju gojazne članove u porodici i u ličnoj anamnezi periode sa povećanom telesnom težinom pre pojave oboljenja, za razliku od restriktivnog tipa. Restriktivni tip pacijenata uzima samo određenu vrstu hrane sa malo kalorija i obično ima opsesivno-kompulsivne radnje vezane za unos hrane. Obe tipa pacijenata su preokupirana težinom i slikom o sebi i mogu fizički da vežbaju satima u toku dana, kao i da pokazuju čudne navike u toku jela. Takođe, mogu da budu socijalno izolovani uz depresivno raspoloženje i smanjenje seksualnog interesovanja. Određeni broj ovih pacijenata povraća i bez prethodnog preteranog unosa hrane.

Anoreksija nervoza je veoma ozbiljan poremećaj koji odlikuje veći broj medicinskih download (3).jpgkomplikacija nego bilo koje psihijatrijsko oboljenje (APA, 1994). Oko 10% oboljelih zahteva bolničko lečenje na intezivnoj nezi jer anoreksija nervoza može da dovede do ozbiljnih fizičkih i psihičkih komplikacija, uključujući osteoporozu, bolesti srca, jetre, bubrega, gastrointestinalne probleme, neplodnost, anemiju, stomatološke probleme, zloupotrebu supstanci , depresiju, anksioznost, distimiju i panični poremećaj.

Anoreksija je psihijatrijski poremećaj sa najvišom zabeleženom stopom smrtnosti.Mogućnost oporavka je oko 50% u periodu od 10 godina, oko 25% poprimi hronični tok, dok se prevalenca smrtnog ishoda među oboljelima kreće i do 25%.

 

 

Suicidalne misli – prvih pet koraka

1. Donesite odluku da ovog momenta nećete preduzeti ništa. Odvojite svoje misli od svojih postupaka. uprkos velikom bolu kojim ste obuzeti, donesite odluku da u sljedeća 24 sata nećete preduzeti ništa drastično. Dajte sebi, ako možete, cijelu nedelju. Jer, jedno su misli, a drugo postupci. Vaše misli se ne moraju ostvariti.
2. Izbjegavajte drogu i alkohol jer oni osnažuju suicidalne misli.
3. Neka vaš dom bude sigurno mjesto – uklonite sve lijekove (dajte ih nekome ko će vam ih dati u trenutku kad vam budu potrebni) i uklonite sve čime biste se mogli povrijediti (noževe, oružje).
4. Pouzdajte se u to da ćete svojim postupcima pobijediti svoje misli – veliki su izgledi da ćete preživjeti te osjećaje bez obzira na loše osjećaje prema sebi, na beznadnost i usamljenost kojima ste sada obuzeti.
5. Povjerite drugoj osobi što vas muči. Da biste se lakše nosili sa suicidalnim mislima i osjećajima jako je važno povjeriti ih osobi u koju imate povjerenja – psihologu, psihoterapeutu, ljekaru. Ne dopustite da se traženju pomoći ispriječi strah, sram ili nelagoda. Čim počnete pričati o tome što vas je dovelo u takvo stanje, riješićete se velike količine napetosti i već to će vam pomoći da lakše pronađete način kako se nositi s problemom.

Zašto se ovako osjećam?
Na misli o samoubistvu mogu vas navesti različite vrste emocionalnog bola. Svako od nas ima svoje razloge za snažnu bol koja nameće misli o samoubistvu, a sposobnost nošenja s njom razlikuje se od osobe do osobe. Ne obraćajte pažnju na one koji vas uvjeravaju kako „takva bol“ nije razlog za misli o samoubistvu. Ljudi se jako razlikuju. Ono što je jednom čovjeku sitnica drugom je nepodnošljivo. Iako vam se sada sigurno ne čini da je tako, gotovo uvijek postoji način rješenja svih problema. Naravno, ako se pomoć zatraži i ako se ne odustane prije vremena od pronalaženja pravog rješenja.
Zašto mi se čini da je samoubistvo jedina opcija?
Zato što vam je intenzivna emocionalna bol u takvoj mjeri iskrivila način razmišljanja da vam je teže sagledati rješenja i povezati se s ljudima koji vam nude pomoć. Omogućite stručnjacima, prijateljima ili nekome iz porodice da vam pomognu. Oni će vam ukazati na moguća rješenja. Imajte na umu da je samoubistvo trajno rješenje privremenog problema. A privremeni problemi se rješavaju i osjećaji mijenjaju. Dopustite da se stvari promijene i bol smanji. Otvorite se prema nekome – sada, odmah, čim prije. Ako ste sebi obećali 24 sata, ili cijelu nedelju, obratite se kroz to vrijeme barem jednoj osobi koju ste izabrali. Ako vas ozbiljno ne shvati osoba kojoj ste se obratili, povjerite se sljedećoj ili se javite psihologu.
Kako povjeriti nekome da se želite ubiti?
To nije lak zadatak, ali ispričajte osobi za koju ste se odlučili ono što govorite sami sebi. Osoba vas neće moći shvatiti ako samo kažete da „više ne možete dalje“. Otvoreno recite da razmišljate o samoubistvu. Ako vam je teško o tome govoriti, napišite sve što osjećate i predajte to osobi od povjerenja. Ako vas ozbiljno ne shvati osoba kojoj ste se obratili, povjerite se nekome drugom ili se javite psihologu.

Pozitivno roditeljstvo

Vaspitanje dece po principu “batina je iz raja izašla“i dalje je veoma prisutno u repertoaru disciplinskih postupaka koje roditelji primenjuju u podizanju svoje dece. Razlog za to je delimično u tradicionalnim vrednostima koje su pažljivo negovane u našoj sredini a koje sugerišu da bez primene sile nema adekvatnog vaspitanja.

Suština roditeljstva je naučiti sarađivati, kroz davanje i primanje između djeteta i roditelja, ali i u tome da roditelji poštuju djetetov i vlastiti integritet. Djeca, upravo kao i odrasli, najbolje sarađuju s ljudima koji se prema njima odnose ljubazno, s poštovanjem, razumijevanjem i koji priznaju da su oni takođe osobe.

Ipak, neki roditelji vjeruju da je fizičko kažnjavanje (odnosno, udaranje djeteta rukom ili nekim sredstvom, npr. prutom ili kaisem ) učinkovit način da djeca čine ono što im se kaže. Iako djeca u tom trenutku mogu napraviti ono što vi želite da naprave, negativni učinci takvog kažnjavanja mogu potrajati čitav život.

Ono što je međutim činjenica je da fizička kazna, kako god je mi nazvali, za dete predstavlja nasilje i postupak koji ugrožava njegov fizički i psihički integritet.

Poznato je da djeca koja su iskusila fizičko kažnjavanje znaju imati:

  • lošije mentalno zdravlje (npr. manje samopouzdanja, češće depresije),
  • lošije odnose sa svojim roditeljima (odnosno, nasilje ih ne uči da poštuju roditelje, već da ih se boje te ih potiče na otpor i osvećivanje i/ili na odlazak od njih),
  • slabije razvijenu samokontrolu i slabije moralne standarde (odnosno, nasilje ne uči djecu razlozima i načinima ispravnog ponašanja),
  • pojačanu agresivnost i društveno neprihvatljivo ponašanje (odnosno, fizičko kažnjavanje djetetu ostavlja dojam da je agresivnost normalna, prihvatljiva i učinkovita).

Međutim, fizičko kažnjavanje nije jedino ponašanje koje ostavlja dubok trag na zdravlje djeteta. Takođe je važno izbjegavati ostale oblike ponašanja kojima se djeca ponižavaju i degradiraju, uključujući ismijavanje, izazivanje kod djeteta osjećaje bezvrijednosti, nevoljenosti, neprimjerenosti ili straha.

family-1784371__340

Pozitivno roditeljstvo iziskuje vrijeme koje bi djeci i roditeljima omogućilo da budu zajedno. Iako je to posebno važno u najranijim godinama djetetova života, ne smijemo zaboraviti da i tinejdžeri takođe trebaju roditelje koji će biti tu za njih.

Pozitivno roditeljstvo bazirano je poštovanju deteta i na izgradnji nenasilnog okruženja u kome roditelji ne koriste fizičko ili psihički ponižavajuće kažnjavanje radi razrešavanja određenih problema. Pozitivno roditeljstvo predstavlja alternativu fizičkom kažnjavanju koje se može kretati od toga da svoje dete umesto pljuskom smirite humorom ili skretanjem pažnje na nešto drugo, do toga da svoje starije dete zamolite da popravi štetu i nadoknadi određene propuste umesto da ga nazivate pogrdnim imenima.

Psihotična i maskirana depresija

Psihotična depresija se javlja kada teška depresivna epizoda koegzistira sa oblikom psihoze. Psihoza može biti ispoljena kroz halucinacije, zablude,deluzije ili neki drugi raskid sa realnošću. Psihotična depresija pogađa otprilike jednu od četiri osobe, koje se hospitalizuju zbog depresije.

Kako se psihotična depresija razlikuje od velike ili kliničke depresije?

Pored simptoma kliničke depresije, kao što su osećanje beznadežnosti, bezvrednosti i bespomoćnosti, psihotična depresija takođe ima i karakteristike psihoze. Na primer, osoba sa psihotičnom depresijom može imati halucinacije (vidne, slušne) ili zablude (iracionalne misli i strahove).

Osoba koja je psihotična je van dodira sa stvarnošću.Čovek sa psihozom može da čuje “glasove” ili može imati čudne i nelogične ideje. Na primer, on može da misli da drugi čuju njegove misli ili pokušavaju da ga povrede ili ima ideje veličine, misli da je predsednik države ili neka druga poznata ličnost. Može da se naljuti bez ikakvog razloga ili može da provodi mnogo vremena u krevetu, spavajući danju dok noću ostaje budan. Osoba sa psihotičnom depresijom može zanemariti svoj izgled i ličnu higijenu ili teško uspostavlja urednu, konverzaciju ili čini nešto što nema smisla.

Osobe sa psihotičnom depresijom su obično svesne da im misli nisu istinite za razliku od osoba sa drugim duševnim bolestima, kao što je shizofrenija. Mogu osećati stid i pokušati da sakriju ono što doživljavaju pa je tada ovu vrstu depresije veoma teško dijagnosticirati. Međutim, dijagnoza je važna. Oni koji imaju jednu epizodu psihotične depresije povećavaju šansu da obole od bipolarnog poremećaja i periodične psihotične depresije, manije, pa čak i da izvrše samoubistvo.

Koji su simptomi psihotičnih depresija?

Uobičajeni simptomi psihotične depresije su:
• Agitacijaimages
• Strah
• Opstipacija
• Hipohondrija
• Nesanica
• Intelektualna slabost
• Fizički slabost
• Psihoza

Kako se psihotičnih depresija leči?

Različiti lekovi se koriste za stabilizaciju raspoloženja, uključujući i kombinaciju antidepresiva i antipsihotika.
Antipsihotici su lekovi utiču na povlačenje simptoma psihoze. Postoji veliki broj antipsihotika ili neuroleptika.

Da li je tretman za psihotične depresije uvek efikasan?

Lečenje psihotične depresije je veoma efikasno. Ljudi su u stanju da se oporave.Ali kontinuirano medicinsko praćenje je neophodno. Ako lekovi ne deluju, pribegava se elektro terapiji (ECT) koja se sve više koristi. Važno je za pacijenta da sarađuje sa lekarom da zajedno pronađu najefikasniji lek sa najmanje neželjenih efekata, jer je psihotična depresija veoma ozbiljan problem a rizik od samoubistva je veliki.

download (1).jpgMASKIRANA DEPRESIJA
Kod nekih depresivnih bolesnika se javlja depresija koja odudara od klasične slike depresivnog bolesnika, pa tada govorimo o „maskiranim, larviranim ili skrivenim depresijama”. Depresivno raspoloženje je maskirano, odnosno ispoljava se telesnim i vegetativnim simptomima. Takvi bolesnici nisu uopšte svesni svog depresivnog raspoloženja, šta više na direktno pitanje da li se osjećaju depresivno, oni odgovaraju negativno. Međutim, njihovo svakodnevno ponašanje odaje depresivno raspoloženje, jer oni veći dio dana provode povučeni od porodice i prijatelja i značajno su smanjene aktivnosti u kojima su prethodno nalazili zadovoljstvo.

Šta je emocionalno prejedanje?

Pronalaženje pravog razloga i njegovo eliminisanje jedno je od najsigurnijih načina rješavanja tog problema. Kada govorimo o zdravoj ishrani često smetnemo s uma da emocionalno hranjenje igra veliku ulogu u skupljanju viška kilograma. Naučite kako unaprijediti svoju dijetu, te prevladajte emocionalno prejedanje.
Iako smo svjesni dobrih savjeta stručnjaka nutricionista ponekad je teško shvatiti kako se mnogi ljudi bore sa lošim prehrambenim navikama te dobivaju na kilaži.

Dok je hrana koju odabiramo jesti tokom dana najvažniji doprinos tim problemima, emocije su sigurno jedne od najvažnijih faktora koji utiču na naše odluke.

Razlog zašto su kratkoročne dijete toliko neuspješne je manjak brige te nesuočavanje sa emocionalnom stranom problema.

Posezanje za hranom  tokom stresnih trenutaka ili tuge nije ništa neobično, jer barem nakratko čini dobro.

No, s obzirom da je hrana za ugođaj jedna od najnezdravijih, te da se, nakon što konzumiramo visokokaloričnu hranu, vrlo često osjećamo još gore. Naravno emocionalno prejedanje može se nadići ako ste spremni i željni primjeniti nekoliko koraka prema osvještavanju problema te uspostaviti balans između svog tijela i emocija.

Nekada osjećaj srednje, jake gladi ili sitosti može pomoći da racionalizirate problem te da prestanete jesti nezdravo. Isto tako spriječite uvjerenje kako ćete jednostavno pojesti “samo nekoliko zalogaja.” Tijekom stresa naša volja postaje slabija nego inače, a kontrola navika i potreba postaje mnogo izazovnija.

 Prije nego potražite hranu u frižideru, pronađite se koje metode relaksacije će postići sličan efekt. Šetnja, opuštajuća kupka, slušanje muzije ili razgovor sa prijateljem može imati isti efekt bez kasnije griže savjesti. Fokusiranje pažnje prema različitim smjerovima je najbolji način da izbjegnete iskušenje.

apple-18721_960_720.jpgPovećajte svjesnost tako da upisujete šta jedete tokom dana. To će vas motivisati da drugi dan pokušate još malo zdravije. Postavite si cilj, koji će vam dati dodatan žar prema svom idealu.

Razmišljajući o hrani kao prema nagradi ili kao izvoru ugodnosti definitivno će naše navike biti teže razbiti. S druge strane razmišljajući o hrani samo kao izvoru energije te brizi o tome kako doći do najboljeg mogućeg “goriva” za naš organizam, neka bude vaša nova mantra.

 Analizirajte situacije i razloge koji izyzivaju potrebu za hranom. Odgovori će dati vrijednu informaciju kako da se ubuduće pripremite bolje u svim situacijama.

Kako razumjeti introverte?

Zaista, razumjeti druge ljude nije uvijek lako. Najčešće na svijet gledamo koristeći se određenim filterima i često zaključujemo da, ako nešto radimo na određeni način, to mora biti pravi način za svakoga. Ovo se naročito odnosi na razlike među ekstrovertima i introvertima budući da naše društvo vrlo često favorizuje ekstroverte. Učiteljica koja govori kako mali Ivica nikada ne diže ruku u razredu i drži sve u sebi, šef koji kritikuje svog zaposlenog jer najčešće ne govori na sastancima i nikada nema nešto što bi dodao ili muž koji svojoj ženi prigovara što nikada s njim ne razgovara o svakodnevnim sitnicama i zaključuje kako ga ona zapravo ne voli – samo su neki od svakodnevnih primjera. Razlike su još izraženije u poslovnom svijetu u kojem  osobe s izraženijim komunikacijskim vještinama najčešće bolje prolaze od mirnijih osoba koje, zbog manjka razumijevanja, najčešće postanu isključene i izolovane.

Dokaze za to nije teško pronaći. Kod kuće i u školi naša djeca uče da moraju biti asertivna i stalno izražavati svoje mišljenje. Na fakultetu i na poslu velik je naglasak na međusobnom povezivanju i otvorenosti prema novim iskustvima. Tokom društvenih događaja od ljudi se očekuje da spontano započinju razgovore sa strancima (najčešće popularne razgovore o vremenu) i neprestano upoznaju nove ljude. Ako ste ekstrovert, ove zadatke bez problema ćete obavljati, ali introvertima one mogu biti “preveliki zalogaj”. Zapravo, većina introverta osjeća kako ne pripada u “konvencionalne gomile” i pitaju se što s njima nije u redu. S druge strane, ekstroverti crpe svoju energiju isključivo iz ovakvih interakcija s drugima – što više vremena provode s drugim ljudima to su vedriji i imaju više energije. Za introverte je slučaj potpuno obrnut i često im je nakon puno interakcije s drugima potrebno malo tišine i opuštanja.

Razlike među ekstrovertima i intovertima

Nije važno koliko puta introvertiranoj osobi kažete da postane ekstrovertirana, to se jednostavno neće dogoditi. Ekstroverti i introverti zapravo su potpuno različite osobe, a istraživanja pokazuju kako razlike među njima zapravo leže duboko u genetskom kodu. Ove razlike manifestuju se već u ranom djetinjstvu kao neurološke reakcije na spoljašnje podražaje, stoga je pogrešno misliti kako je jedan tip dominantniji ili superiorniji – ekstroverti i introverti jednostavno su različiti. Nažalost, pristranosti protiv introverata sve su izraženije i na internetu – savjeti o tome kako postati ekstrovertirana i društvenija osoba vrlo su jednostrani, jer se rijetko spominju savjeti o tome kako bolje razumjeti introverte. Često se jedna osobnost smatra “dobrom”, a druga “lošom”, no zapravo obje imaju svoje snage i prednosti. Na primjer, introvert će sjediti na sastanku i pažljivo posmatrati sve što se događa oko njega, bez potrebe da se neprestano uključuju u razgovor. Upravo zbog vrlo razvijenih vještina promatranja introvert će možda najviše naučiti na tom sastanku.

Kako bi zaista razumjeli druge ljude, moramo prestati s pokušajima da ih promijenimo. Ako ste ekstrovert i preferirate društvene i vrlo prijateljski nastrojene osobe, nemojte ignorisati introverta pored vas. Iako ljudi najčešće vole osobe koje su poput njih, uz malo truda možemo zavoljeti i ljude koji su potpuno drugačiji od nas. Za početak:

Suzdržite se od etiketiranja

Etiketiranje introvertirane osobe kao “nedruštvene” ili “isključene” osobe neće napraviti puno dobroga. Kada nekoga etiketiramo zapravo ga ograničavamo. Nije uvijek istina da introverti ne vole druge ljude, oni jednostavno preferiraju manje skupine ljudi, poznata lica i kraće interakcije s njima. Takođe, im je potrebno više samoće kako bi vratili energiju nakon puno interakcije s drugima. U tim situacijama nemojte od njih očekivati da budu energični.

Nemojte stvari shvatati lično

Introverti nemaju potrebu razgovarati o svemu što im se događa te im je ponekad teško razumjeti da drugi ljudi imaju potrebu stalno razgovarati o svemu. Introvertima savršeno odgovara sjedenje na sastanku i slušanje, no konstantno ćaskanje može ih umoriti. No činjenica da ne sudjeluju cijelo vrijeme u razgovoru ne znači da im nije stalo ili da nisu zainteresovani.

Slušajte

Ako smatrate da introverti ne vole razgovarati ili nemaju snažne stavove, jako se varate. Kada je riječ o temama koje ih zanimaju, introverti mogu biti prilično pričljivi i strastveni. Introverti ponekad pričaju sporije i više razmišljaju o tome što će reći, stoga imajte strpljenja i svakako im dajte priliku da s vama podijele svoje mišljenje.

Imajte razumijevanja

Energija introverta doslovno nestaje kada se nalaze u situaciji konstantnog angažmana i diskusije. Ovakvi uvjeti mogu ih iscrpiti do razine kada im postaje fizički loše. Zato, ako vaš introvertirani prijatelj ili kolega nema volje za izlazak ili grupne aktivnosti nemojte ga siliti – možda mu je potrebno malo mira i samoće, što mu je u tom trenutku jako bitno. Definicija “zabave” nije ista za svakoga.

Nemojte pokušavati popraviti nešto što nije pokvareno

Niko ne očekuje od ekstroverata da postanu introvertniji, stoga ne bi trebali nagovarati introverte da postanu ekstrovertniji. Povučenost i manjak želje da budu u centru pažnje nije mana ili nedostatak karaktera, već se radi o korisnoj crti ličnosti koja introvertima omogućava bolju koncentraciju i vještine razmišljanja.