Snaga volje i kako je ojačati?

1. Vježbajte odlučivanje – često je bolje napraviti grešku, nego oklijevati u neodlučnosti. Ponekad zapisivanje same odluke pomaže da se čvrsto držite te odluke koju ste donijeli.

2. Dovršite prethodni posao prije nego otpočnete novi. Nemojte skakati s jedne stvari na drugu i iz jednog okruženja u drugo, vrteći se sve vrijeme u krug.

3. Ponekad igre mogu pomoći u razvoju sposobnosti odlučivanja.

4. Dopustite sebi greške.

5. Ustanite iz kreveta u ono vrijeme koje ste sebi zadali. Odlučite o tome veče ranije i ostanite pri tome i ujutru.

6. Čitajte duboko i smisleno, natjerajte svoj um da razumije i zapamti ono što ste pročitali. Prekomjerno čitanje emotivnih maštarija (poput ljubavnih romana) slabi volju.

7. Volja se jača i vježbanjem  samoodricanja i samokontrole. Vježbajte odbacivanje popustljivosti samom sebi, možda najlakše na primjeru pretjerane konzumacije ugljenih hidrata – ograničite se  i svjesno istrajte u tome.

8. Praktikujte  zdrav način življenja s kvalitetnom ishranom, fizičkom aktivnošću i odmorom.

9. Naučite stvari u životu raditi planski, a ne impulsivno.

Ako vam se učini teškim da bilo koju od gore navedenih vježbi primijenite u praksi, počnite od najjednostavnijih, dok ih potpuno ne savladate. Potom pređite na sledeću po stepenu težine i tako dalje.  Kad jednom ojačate svoju volju, doista ćete vladati svojim životom.

Kako izgraditi pozitivno mišljenje o tijelu?

Kada smo u drušvu, potovo ženskom, možemo čuti da najćešće komentare u kojima se izražava nezadovoljstvo ili cijelim tijelom ili jednim dijelom tijela. Mislim da čak nećete upoznati ženu koja je zadovoljna svojim izgledom. Može se primjetiti da negativnom mišljenju o svome tijelu i kritikama posebno su sklone žene.

“Nedostatci” na tijelu poput viška kilograma, celulita, strija, problematične kože ili izrazito svijetle ili tamne puti, mogu uzrokovati osjećaj manje vrijednosti kod žena, čak i ako su veoma inteligentne, kreativne, imaju uspješnu karijeru, dobro plaćen posao i partnera koji ih voli.

Negativna slika o svome tijelu dugoročno može biti uzrok emocionalnom prejedanju, osjećaju manje vrijednosti, manjku samopouzdanja, izbjegavanja interakcije s drugim ljudima, izbjegavanja intimnosti s partnerom te društvenih situacija koje podrazumijevaju oskudniju odjeću (poput odlaska na bazen ili sunčanja na plaži).

Vrlo je važno svjesno i aktivno početi raditi na tome da se osjećate dobro u svojoj koži te da kao dugoročni cilj odredite sebi usvajanje zdravijeg životnog stila, dok stvari ne “izmaknu kontroli” (zbog učestalih dijeta narušite si zdravlje ili vas zbog manjka samopouzdanja i intimnosti ostavi partner).

Budući da se negativna slika o tijelu gradi godinama i nosi sa sobom mnoge “teške” emocije poput srama, griže savjesti, samokritike te možda čak i mržnje prema svome tijelu, potražite stručnu pomoć (posavjetujte se s nutricionistom  načinu ishrane, s fitness trenerom o načinu vježbanja, s dermatologom o načinu njege vaše kože i tretmanima koji dostupni).

Da biste se oslobodili negativnih emocija, potražite pomoć psihologa, psihoterapeuta ili životnog trenera (life coach), koji će vam pomoći da ostavite “emotivnu prtljagu” za sobom, zavolite svoje tijelo te zadržite motivaciju za napredak.

Imajte na umu da ste  već sami sve pokušali kako biste se osjećali i izgledali bolje u svome tijelu: kozmetičke tretmane, razne dijete, restrikcije u ishrani, možda čak i nekoliko vrsta tjelesne aktivnosti.

Kao prvi korak, važno je da osvijestite negativne misli i poruke koje govorite samima sebi i ljudima oko vas, poput:

“Ja sam debela, ružna, izgledam bolesno, odvratno…”

covering-face-1149200_960_720 (1).jpgMožda čak i upoređujete svoje tijelo s nekom životinjom,

“Izgledam kao krava”

Ove riječi od danas pa do kraja vašega života nemojte više izgovarati!

Zabilježite sve negativne misli i emocije (poput osjećaja prezira, gađenja ili mržnje prema svome tijelu) kako biste ih mogli osvijestiti kada se opet pojave.

Prisjetite se koliko možete biti zahvalni na svome tijelu.

Zahvaljujući vašem tijelu možete se kretati, plesati, šetati, voziti bicikl, baviti se sportom, yogom, kreativnim radom, pisanjem, kuhanjem, biti intimni s partnerom, a ako ste žena onda i biti instrument u stvaranju novoga života!

Kratkoročna dijeta neće biti trajno rješenje: važno je da svjesno i aktivno poradite na usvajanju zdravijeg životnog stila i da zavolite svoje tijelo takvo kakvo jeste, dok u isto vrijeme uz stručnu pomoć napravite dugoročni plan aktivnosti kako biste postigli krajnji cilj: zdrav životni stil i uvrštavanje fizičke aktivnosti koja vas čini sretnima u svoju svakodnevnu rutinu.

Patite li od “sindroma pomaganja drugima”?

Koliko god željeli pomoći dragim osobama da prebrode teške situacije, budu bolji, uspješniji, ostvare svoje želje i ciljeve… moramo imati na umu da mi nismo odgovorni za sreću drugih ljudi.

Mi ih možemo podržati, u skladu s našim mogućnostima, da ostvare ono što žele i da budu bolji, ali oni moraju odlučiti da to žele i da su voljni poduzeti sve što je potrebno da to i ostvare.

Nerijetko se dogodi da se ljudi dok ne dotaknu “dno” i ne nađu se u dubokoj krizi nemaju snage, volje, odlučnosti, hrabrosti ili želje da naprave neku radikalnu promjenu u životu koja će im pomoći da žive kvalitetnijim životom i budu sretniji.

Ako konstantno ljude oko nas “spašavamo” da ne upadnu u krizu, možda im oduzimamo priliku da se promijene i budu dugoročno sretniji.

Pomoć koja nije tražena je kao neželjeni gost na vratima

Vjerovatno vam se dogodilo da ste dali savjete koje ljude nisu poslušali, nekome uplatili putovanje, radionicu, kurs na koje ta osoba iz ovog ili onog razloga nije otišla, nekome dali besplatne propusnice za zanimljiv događaj koji ta osoba nije posjetila.

Kako ste se nakon toga osjećali? Vjerovtno frustrirano jer ta osoba nije cijenila i nije iskoristila resurse koje ste joj dali.

Ljudi po pravilu ne cijene stvari za koje se nisu potrudili da ih dobiju, tako da ponuđeni savjet ili besplatna usluga često nemaju vrijednost u očima drugih ljudi koliku bi imala da su se morali potruditi, ako ne u odvajanju novca za isto, barem da upitaju i da izraze interes.

Ako imate nešto što biste voljeli nekome dati, što smatrate da bi im bilo od pomoći, bilo da je riječ o davanju savjeta ili o nekoj propusnici, tečaju, putovanju… umjesto da “nudite” osobi, ostavite joj prostora da zatraži sama.

Na primjer , umjesto:

  • A “Imam karte za besplatno putovanje ili koncert  za tebe/hoćeš li ići/želim da ti odeš…”

Recite:

  • B “Imam karte za besplatno putovanje/koncert… Razmišljam koga da povedem/kome bih mogao dati/ko ih je zaslužio…”

U slučaju A, osoba vrlo vjerovatno neće baš cijeniti uslugu, čak i ako se odluči da je iskoristi. Možda ćete čak i dobiti odgovor tipa: “Hvala ti, ali ne znam hoću li imati vremena za to”.

U slučaju B ako osoba nije zainteresovana, pravit će se da “nije čula” što ste govorili, započet će razgovor na drugu temu ili vam pak početi predlagati koga biste mogli povesti.

Ako je osoba veoma zainteresovana za ono što joj planirate dati, onda će se morati malo “potruditi”, bilo da vas direktno upita: “Pa, znaš, ako nemaš nikoga u planu, možeš povesti mene/dati karte meni…”

Ili da vam indirektno “da do znanja” da je zainteresovana:

  • B: “Ja sam već dugo željela upisati taj kurs/otići na to putovanje…”

Nakon što je osoba sama izrazila želju, mnogo je veća vjerovatnost da datu priliku neće propustiti.

Isto vrijedi i za davanje savjeta. Umjesto savjetovanja bez da ste prethodno upitani:

  • “Znaš, možeš napraviti X, Y, Z…”

Recite:

  • “Ako ti bude trebao savjet ili bi volio/ljela čuti moje mišljenje, možeš mi se obratiti/tu sam za tebe/osjećaj se slobodnim/om da razgovaraš sa mnom…”

Umjesto:

  • “Ja ću ti pomoći…”

Recite:

  • “Ako ti treba pomoć s engleskim jezikom/računarom… možeš mi se obratiti.”

Time ste ostavili osobi prostora da vas upita za pomoć ako i kada bude željela i time se “kreditira” kod vas.

Pomoć nije što i učinjena usluga

Pomaganje drugima podrazumijeva nesebičnu pomoć: dajete nešto nekoj osobi i ne očekujete ništa zauzvrat, dakle pomažete nekome jer vam je stalo do te osobe ili zato što se zbog toga dobro osjećate.

Od osobe kojoj ste pomogli ne očekujete da ona to isto učini za vas, kao što od prosjaka ne očekujete da će vam jedan dan vratiti milostinju koju ste mu dali.

S druge strane, ako od osobe kojoj ste “pomogli” očekujete da ona za vas jednog dana učini isto što ste vi za nju danas, onda to nije pomoć, već učinjena usluga!

Usluga nikada nije besplatna i zahtijeva protuuslugu. Često vežemo riječ “usluga” za profesionalni vokabular, no ta riječ podrazumijeva sve učinjeno za što tražimo neku vrstu “naknade” nekada kasnije.

Princip uzajamnog poštovanja i uzajamnog davanja utkan je u svakodnevne običaje i pravila interakcije s ljudima. Tako, ako idete nekome u posjetu, na proslavu, bolnički obilazak, “red” je nešto ponijeti.

Kada ista osoba dođe vama istim povodom, red je da ona donese nešto vama. Ako ste vi platili račun za kavu danas, nepisano je pravilo da će druga osoba drugi puta “častiti”.

Kada pomažemo, bilo da se radi o uslugama, odvojenom vremenu, poklonu, novcu, savjetovanju (bez da očekujemo da će druga osoba vratiti učinjeno) važno je ne davati više od onoga što možemo “prežaliti” i da ne izigravamo Majku Terezu ili Superman­a.

Dakle, pomagati treba u skladu sa svojim mogućnostima, jer ćemo u protivnom odmagati sebi.

Kada činimo uslugu (očekujemo da će druga osoba jednog dana učiniti isto za nas) trebamo postaviti granice i izraziti svoja očekivanja (barem dok dotičnu osobu ne upoznamo dovoljno):

  • “Zamijenit ću te ovaj vikend na poslu, ali isto očekujem od tebe kada će mi trebati”
  • “Danas ja častim, ti možeš platiti sljedeći put.”
  • “Vjerujem da ako se ja nađem u istoj situaciji, da bi ti učinio/la isto za mene”

Na ovaj način zaštitit ćemo se od “parazitskih odnosa“, odnosno ljudi koji stalno od drugih nešto traže, uzimaju ili primaju, a kada oni trebaju nešto za tog nekoga učiniti “nisu dostupni”.

Kada takvim ljudima jasno kažemo da su nam “dužni” vratiti uslugu, počet će nas “izbjegavati”. Oni koji se s nama nastave družiti… oni su prošli “test”.

Emocionalna inteligencija

Zamislite svijet u kojem ne biste mogli prepoznati kada je vaš prijatelj tužan ili kada je vaš partner ljut. To su sve situacije u kojima nam je ispravno razumijevanje i reagovanje na tuđe emocije vrlo važno.

Psiholozi ove sposobnosti razumijevanja i reagovanja na emocije nazivaju emocionalnom inteligencijom, stručnjaci čak sugerišu da je ona mnogo važnija od samog kofecijenta inteligencije, osobito u poslovnom svijetu. Naime, istraživanja pokazuju da su osobe s većim koeficjentom emocionalne inteligencije obično puno uspješnije od osoba kod kojih ove osobine nisu razvijene.

Šta je emocionalna inteligencija?

emoticons-150528_960_720Emocionalna inteligencija se odnosi na sposobnost da percipiramo, kontrolišemo i vrednujemo emocije. Neki naučnici smatraju da se emocionalna inteligencija može naučiti i ojačati, dok drugi tvrde da je to urođena osobina.

Godine 1990. Peter Salovey i John D. Mayer, vodeći naučnici u području emocionalne inteligencije, u  članku “Emocionalna inteligencija” definisali su ovu sposobnost kao “sposobnost uočavanja, procjene i izražavanja emocija; sposobnost pristupa osjećanja kada oni olakšavaju razmišljanje; sposobnost razumijevanja emocija i emocionalnih odjećaja, pa sposobnost regulacije emocija u svrhu pomaganja emocionalnom i intelektualnom razvitku.“

Četiri glavna područja emocionalne inteligencije

Salovey i Mayer predložili su model koji definiše četiri različita područja emocionalne inteligencije: percepcija emocija, sposobnost razumnog korištenja emocija, sposobnost razumijevanja emocija i sposobnost upravljanja emocijama.

  1. Percepcija emocija – prvi korak u razumijevanju emocija je da ih točno percipiramo. U mnogim slučajevima, to bi moglo uključivati razumijevanje neverbalnih signala, kao što su govor tijela i izrazi lica.
  2. Sposobnost razumnog korištenja emocija – sljedeći korak uključuje korištenje emocija tako da one pokreću razmišljanje i kognitivne aktivnosti. Emocije nam mogu pomoći da odaberemo prioritete na koje ćemo obratiti pažnju i način kako ćemo reagovati.
  3. Razumijevanje emocija – emocije koje mi vidimo mogu imati široku paletu značenja. Ako neko izražava bijesne emocije, posmatrač mora uvidjeti uzrok bijesa i što bi te emocije mogle značiti. Primjer, ako se vaš kolega ponaša ljutito, to bi moglo značiti da je nezadovoljan svojim ili vašim radom, ili to može biti zbog toga što je na putu do posla dobio kaznu za prebrzu vožnju, posvađao se sa suprugom i sl. Razumijevanje emocija je vrlo važno za ispravno upravljanje emocijama.
  4. Upravljanje emocijama – sposobnost upravljanja emocijama je ključni dio emocionalne inteligencije. Kontrolisanje emocija, reagovanje na odgovarajući način i sposobnost reagovanja na tuđe emocije su vrlo važan aspekt emocionalnog angažmana i o ovoj sposobnosti zavisi cjelokupna emocionalna inteligencija, a time posljedično i uspjeh, kako u poslovnom, tako i u privatnom životu.

Što uključuje emocionalna inteligencija?

Emocionalna inteligencija uključuje nekoliko važnih kompontenti:

  • Poznavanje vlastitih emocija
  • Kontrola intenziteta emocija
  • Motivisanje samoga sebe
  • Prepoznavanje emocija kod drugih ljudi (empatija)
  • Uspostavljanje i održavanje zdravih odnosa s drugim ljudima

Kako prepoznati osobe s visokim koeficjentom emocionalnalne inteligencije?

Osobe s visokom emocionalnom inteligencijom u pravilu odlično upravljaju svojim emocijama, jasno i izravno govore o njima, te znaju obrazložiti svoje emocije.smiley-1691280_960_720

Kao posljedica toga, osobe s visokom emocionalnom inteligencijom nikada ne dopuštaju da ih savladaju negativne emocije (strah, ljutnja, bijes, tuga, osjećaj krivice), jer su u stanju razumjeti uzroke takvih emocija i iskoristiti ih za pozitivno djelovanje.

Suprotno, osobe s niskom emocionalnom inteligencijom sklone su tome da ne govore i ne analiziraju svoja osjećanja, skloni su tome da dugo vremena osjećaju osjećaj krivice zbog pogrešnih poteza, izbjegavaju prihvatiti odgovornost za svoje postupke, nesigurne su, pesimistične i sklone prebacivanju krivice na druge osobe.

U odnosima s drugim ljudima, osobe s visokom emocionalnom inteligencijom odlično se snalaze. Jedan od razloga je upravo činjenica da ispravno tumače i, još važnije, pravilno reagiraju na tuđe emocije, što je važna osobina u interakciji s drugim ljudima. S druge strane, osobe s niskom emocionalnom inteligencijom često imaju vrlo mali krug bliskih prijatelja, zbog smanjene empatije odnosno nedostatka osjetljivosti za tuđe osjećaje te zbog teškog prihvaćanja novih stvari i pojava.

U prilogu možete testirati svoju emocionalnu inteligenciju:

http://zena.blic.rs/Zdravlje/5657/Test-emocionalne-inteligencije

Kada je vrijeme za raskid?

Može se reći da je odgovor na ovo pitanje težak i komplikovan, kao i da zavisi od brojnih faktora.  Možemo se baviti pojedinostima veze ali ono što ostaje jeste da se osoba koja i razmišlja o raskidu i razilaženju duboko zamisli i oslušne svoja osjećanja.

Da li se i vi slažete sa onom „Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.“?

Svaka veza ima svoje uspone i padove, veze su ciklus i postoje prepreke koje, ukoliko se prevaziđu zajedničkim snagama, vode ka harmoničnom i zdravom odnosu. Ovakvi periodi se prevazilaze uz zajedničku brižnost, želju i trud i samim tim se osnažuje veza između partnera.  Međutim, ukoliko vam se čini da nikako da prevladate i pređete preko nekih teškoća u vezi, imate osjećaj da nije dovoljno dobro ili  ne uživate u vremenu koje provodite sa partnerom onda je vrijeme da preispitate svoje i partnerove emocije i ponašanje.

Niko vam ne može saopštiti kada je vrijeme da se raziđete, to je put koji morate sami da odredite, a on će biti praćen snažnim emocijama i suočavanjem sa realnošću. Kada shvatite da sebe u budućnosti ne vidite sa partnerom, vrijeme je da i pored toga što vam je teško, o tome porazgovarate.

Raskid svima teško pada i mnogi ga doživljavaju kao ljubavni krah, međutim jako je važno pratiti nekoliko jednostavnih koraka koji mogu pomoći da na najbolji način i vi i partner shvatite da li je vrijeme za razlaz.

hands-1246170__340

Na samom početku recite kako se osjećate. Kada se doživi dovoljno stvari da negativni aspekti veze nadmaše  pozitivne, važno je o njima razgovarati. Važno je nezadovoljstvo izložiti  partneru.  Na taj način dajete sebi mogućnost da iskažete sebe ali i partneru dajete do znanja o čemu razmišljate i sa čime se borite. Ta osoba sa kojom više ne možete da budete, ista je osoba koja vam je pružila i  neke zaista divne trenutke.  Recite sve, jer  možda to bude pokretač za neku neverovatnu promjenu – da li kod vas ili partnera, iako to ne znači nužno i nastavak veze. Jako je bitno da partneru date prostora da i on kaže kako se osjeća, o čemu razmišlja – saslušajte. 

Ovo nije uputsvo kako raskinuti, ovo su smjernice na koji način komunicirati u vezi kada razmišljamo o tome kuda veza vodi, kada se osjećamo usamljeno pored partnera, kada nismo zadovoljni odnosom, kada osjećamo da gubimo sebe ili ako se osjećamo kao da nas veza guši, kao da gubimo vreme ili propuštamo neke momente života kroz koje bismo voleli da prolazimo sami.

U takvim situacijama ljudi često izbegavaju raskid i pitaju se da li je pravo vrijeme, da li možda bježe od vezivanja, da li će ikada ponovo biti zaljubljeni i voljeti. Ponekad ovaj strah od bola, strah od razilaženja ili načina na koji da raskinemo može da nas zadrži na mjestu na kojem više nismo srećni i koje nas ne ispunjava. Ukoliko vaše dane, zajedničke dane koje provodite sa partnerom, boje ovakva osjećanja, vrijeme je da razmislite i oslušnete sebe i kroz dobru komunikaciju odlučite koji je put kojim ćete krenuti.

Ono što je sigurno jeste da svako od nas najbolje zna kako postupiti samo ako posluša unutrašnji glas i ono što mu srce govori, jasno je da ni mozak ne smijemo zanemariti.

Kako oprostiti sebi i drugima

Praštanje je veoma važan dio u radu na sebi i ličnom razvoju. Mnogi ne razumiju šta je pravi smisao praštanja i zbog toga im je teško da oproste sebi ili drugima. Najčešća zabluda u vezi praštanja je da praštanje znači menjanje mišljenja o osobi kojoj praštamo, priznanje da je ona bila upravu ili priznanje da smo mi griješili. To može biti slučaj ali ne mora uvijek.

Možemo oprostiti osobi iako i dalje verujemo da se ona ogriješila o nas. Ne moramo zavoljeti tu osobu, ne moramo se sa njom više družiti niti joj bilo šta reći, jer praštanje je intimni čin opraštanja od naših očekivanja od te osobe a ne od te osobe kao takve.

Zašto mnogim ljudima nije lako da oproste sebi i drugima?

  1. zato što praštanje podrazumjeva odustajanje od nekih neispunjenih želja – oprostiti znači odustati od onoga što je osoba očekivala da će dobiti a nije. Dokle god osoba nastavlja da tvrdoglavo zahtjeva da dobije nešto što evidentno neće dobiti, ona će se ljutiti i neće moći da oprosti.
  2. zato što praštanje podrazumjeva prihvatanje realnosti koja nam se ne dopada – oprostiti znači prihvatiti gorku istinu da život i ljudi često nisu po našem ukusu. Nigdje ne piše da sve u životu ide glatko i da može svako da nam se sviđa. Nigdje ne piše da mi moramo patiti ako nas neko ne voli, ne cijeni ili ne poštuje. To važi i za naše najbliže.
  3. zato što praštanje podrazumjeva odustajanje od ličnog ponosa (sujete) – sujeta je najveća prepreka opraštanju. Sujeta ometa proces praštanja jer osoba želi da okrivi drugu osobu za naneti bol ili još gore očekuje od nje da prizna svoje grehe, promeni se, pokaje se i izvini se. Ako želite da oprostite prestanite da krivite druge za njihova djela i prestanite da zahtjevate da se oni promjene ili izvine jer se to najverovatnije neće nikada desiti.
  4. zato što praštanje podrazumjeva svest o ličnoj odgovornosti – sagledajte vašu ulogu i odgovornost u nekom događaju ili odnosu. Pitajte sebe kako ste vi doprinjeli tom odnosu. Budite samokritični ali oprostite sebi za sve greške jer niko nije savršen i svi uče iz iskustva. Dokle god učite iz svojih grešaka na dobrom ste putu. Kada to prestanete da činite onda postajete rigidni, besni, sujetni i ozlojeđeni.
  5. zato što praštanje podrazumjeva odustajanje od ljutnje – odustanite od ljutnje i povređenosti. Niko nema moć nad vama, niko vas ne može poniziti, povrediti ili naterati da patite bez vaše dozvole i aktivnog učešća. Drugi mogu da vas isporovicraju. rade protiv vaših interesa ali samo vi možete sebi stvoriti patnju. Kada to shvatite lako ćete oprostiti bilo kome jer ćete znati da svu patnju stvarate sami sebi. Ono što vam stvara patnju nije to što su drugi i svet takvi kakvi jesu, već je problem u tome što vi insistirate da oni moraju biti u skladu sa vašim ukusom, interesima i željama.

Šta znači oprostiti sebi ili drugima?

  1. prestati ljutiti se na sebe i druge
  2. odustati od zahteva prema sebi ili drugima da se mora imati nešto što ne možemo dobiti
  3. prihvatiti realnost kakva zaista jeste
  4. shvatiti da šta god da nismo dobili od nekoga možemo nastavii dalje jer nam to nikada nije bilo potrebno

Šta praštanje nije?

1. Praštati ne znači ignorisati, mijenjati ili ulepšavati realnost. Baš naprotiv, praštanje podrazumjeva prihvatanje realnosti onakva kakvom jeste.

2. Praštanje ne podrazumjeva da moramo zavoljeti osobu kojoj opraštamo. Iako smo nekome oprostili to ne znači da moramo imati interakciju sa tom osobom. Ako je ta osoba štetna za nas, najbolje je nemati nikakvu interakciju sa tom osobom. To uopšte ne remeti proces praštanja.

3. Kada praštamo mi uopšte ne moramo da bilo šta kažemo osobi kojom praštamo. Zašto? Zato što ustvari mi nikada ne praštamo toj osobi nego sebi. Praštanje je unutrašnji čin u kojem osoba menja nešto u sebi a ne u osobi kojoj oprašta. Osoba koja prašta menja svoj stav i očekivanja prema osobi kojoj oprašta i na taj način se sama menja.

pear-2010022_960_720.jpgŠta dobijamo praštanjem?

  1. rasterećenje i unutrašnji mir
  2. stavljanje tačke na jedan segment života koji je završen
  3. usmjeravanje energije na nešto konstruktivno
  4. napredak u sazrevanju i ličnom razvoju

Kako da oprostite sebi ili drugima?

  1. zamislite da osoba kojoj opraštate stoji ispred vas (ako opraštate sebi, zamislite sebe)
  2. postanite svesni svih osećanja i bola koji osećate kada mislite o vašem iskustvu sa tom osobom (možete zamisliti neku situaciju sa tom osobom u kojoj ste vi osećali povređeno, ljuto i sl.)
  3. ne opirite se iskustvu koje osećate u sadašnjem momentu kada zamišljate osobu kojoj želite da oprostite, prihvatite bilo koje osećanje ili misli koje se spontano javljaju, ne sudite o tim osećanjima i mislima samo ih osetite, konstatujte i pustite da slobodno dolaze i odlaze
  4. pogledajte tu osobu i recite joj: Opraštam ti sve što je bilo jer sav bol koji osećam sam sama sebi stvorila. Prihvatam ovaj bol i ne želim više da ga stvaram. Opraštam ti jer znam da ti nemaš nikakvu moć nadamnom. 
  5. pogledajte u osobu i recite joj: Nije mi ništa potrebno od tebe, nekada sam mislila da jeste ali sada znam da nije, ne moraš ništa učinit za mene (ako ste imali neki specifičan zahteva, na primer zahtev da vas ta osoba voli, recite joj da vam to više nije potrebno)
  6. pogledajte u tu osobu i recite: Hvala ti za sve što sam naučila iz ovog iskustva sa tobom jer me to čini mudrijom i iskusnijom, sada poznajem bolje sebe nego pre
  7. pogledajte ponovo u tu osobu i osetite šta se dešava u vama, da li imate neku reakciju, da li imate neko negativno osećanje ili misao. Ako imate nemojte potiskivati to osećanje ili misao, već ga prihvatite i kažite sebi: Iako osećam / mislim X (negativno osećanje ili misao) ja opraštam sebi, tebi i volim i prihvatam sebe u potpunosti. Udahnite i izdahnite i ponovo pomislite na osobu i stuaciju sa početka.
  8. Ponovite ovaj proces dok se ne javi osećaj unutrašnjeg mira. Kada budete mogli da gledate u tu osobu i osećate unutrašnji mir, znaćete da ste uspeno završili proces praštanja.

Strah od smrti i ludila – nedovoljno liječeni poremećaji

Iako živimo u eri neuronauke, u kojoj pomoću specijalnih aparata za skeniranje dolazimo do značajnih podataka o radu i strukturi ljudskog mozga, kod nas je psihička bolest još uvek tabu tema i nešto što znači sram i obilježenost. Najčešći mit je da ako postoji bilo kakva psihička tegoba, to automatski znači ludilo. To je isto toliko velika zabluda, kao kad bi za svakog ko kine ili se nakašlje, za svakog ko ima prehladu, bronhitis, pa čak i zapaljenje pluća tvrdili da boluje od tumora pluća.

  • Psihička tegoba=ludilo, mit ili istina?
  • Strah od smrti
  • Strah od ludila
  • Liječenje

Na sreću, navedeni mit, odnosno predrasuda, je daleko od istine. Najveći broj psihijatrijskih pacijenata ima tegobe koje su takve da predstavljaju njegovu unutrašnju patnju i nisu praćeni ponašanjem koje nije pod kontrolom. Oni znaju da se radi o psihičkim tegobama, dok osobe koje boluju od veoma ozbiljnih psihičkih oboljenja, iako su se promijenile i imaju čudna doživljavanja, smatraju da su potpuno zdrave i da im ne treba liječenje. Prevedeno, ako se plašite ludila, najverovatnije niste ludi, već procenjujete da se nešto sa vama dešava i strahujete za sopstveno zdravlje. Tada se obično radi o bolesnom strahu koji, ako je toliko izražen da utiče na kvalitet života, patnju i smanjenje funkcionalnosti, treba da se liječi. Najčešći strahovi od smrti su povezani sa nekom trenutnom katastrofom. Recimo, ako osetimo da nam srce preskače ili ubrzano lupa – može se javiti strah od infarkta, ili ako nam se zavrti u glavi i osjetimo nestabilnost – strah od pada i gubitka svijesti. Čest je i strah od gubitka kontrole  i ludila ako nam se tokom paničnog ataka javi i tzv. depersonalizacija – derealizacija gdje nam okolina ili mi sami, izgledamo čudno, nekako drugačije i izmijenjeno. To je samo jedna od tegoba koje se javljaju tokom jake emocije, ali osobe koje nemaju podatak da se radi samo o neprijatnom simptomu a ne predznaku teške mentalne bolesti, doživljavaju ovakve epizode kao najstrašnije iskustvo koje su imali u životu. Na sreću, sve ovo prolazi nakon uspešnog psihijatrijskog tretmana.

Strahovi od smrti mogu biti i malo drugačiji, poput onih koji se javljaju kod hipohondrije, gdje osobe vjeruju da su oboljele od teške bolesti, od koje se ne umire odmah, nego polagano i u velikom procentu – poput raka, AIDS-a, hemofilije i sl. Njih je teško razuvjeriti, jer stalno sumljaju da su rezultati medicinskih istraživanja koji nisu pronašli nikakvo tjelesno oštećenje pogrešni, te menjaju ljekare i odlaze na brojna ispitivanja i bolnička liječenja.

girl-1793733__340I strahovi od ludila se ne javljaju samo kod paničnog poremećaja, već se mogu vidjeti i kod tz. depersonalizacionog poremećaja, gde u kliničkoj slici dominira osjećaj nerealnosti. Recimo, osoba ima utisak kao da joj je tijelo vazdušasto, kao da su joj ruke lake kao pero, da svijet gleda kao kroz staklo, da je kao u nekom filmu i posmatrač svega što se oko nje dešava a ne neposredni učesnik i sl. Ono što je suština je da sve ove i još veliki broj drugih veoma neprijatnih doživljaja, osoba opisuje sa „kao da“ jer ih je veoma teško moguće opisati obzirom da su neobični i čudni, a sve vreme shvata da je to posledica psihičkog problema a ne realnost. Zbog ovako neobičnih iskustva rijetko se odluče da se jave ljekaru, ili kad dodju, ne daju podatke o tome već o posledičnim tegobama – recimo o strahu, poremećaju sna, napetosti i sl. Ovaj poremećaj spada u grupu neurotičnih poremećaja.

Iako su sve napred navedene tegobe za osobu koja ih ima veoma neprijatne, one se liječe

Uspijeh je veći kada bolest kraće traje, odnosno ako se ranije jave ljekaru. Zbog predrasuda i odbijanja da se na vrijeme jave ljekaru – psihijatru, mnoge bolesti prelaze u hronična stanja, kada je ponekad potreban tretman i do kraja života. Da je na vreme započet tretman, te osobe bi nastavile dalje da žive bez tegoba ili, eventualno, sa blagim tegobama koje ih ne remete.

Čak i kad se radi o teškim psihijatrijskim poremećajima, kada se na vrijeme počne liječenje propadanje ličnosti je znatno manje i očuvanost funkcionalnosti duža. I kod najtežih psihijatrijskih oboljenja adekvatna terapija spriječava bolnička liječenja, pojavu neadekvatnog ponašanja usled napredovanja bolesti i česta pogoršanja. Najnovija istraživanja govore čak i o mogućem zaustavljanju ili usporavanju procesa kod psihoza ako se skrati vrijeme od pojave prvih simptoma i početka tretmana.